Od sinagoge i jevrejskog groblja u Bajmoku danas su ostala sećanja. Ali priča o nekadašnjim sugrađanima ne završava se nestankom tih mesta. Ona se nastavlja kroz imena trgovaca, lekara, apotekara i ljudi koji su učestvovali u razvoju mesta. O njima piše Janoš Kolar, nastojeći da sačuva deo bajmočke prošlosti od zaborava.

Povod za njegov zapis bile su objave o bajmočkim legendama, podzemnim tunelima i nekadašnjoj sinagogi. Kolar smatra da sinagoga zaslužuje više prostora, kao deo istorije zajednice koja je u Bajmoku živela i ostavila trag.
Prema njegovom zapisu, doseljavanje Jevreja u Bajmok počelo je početkom XIX veka. Zajednica je vremenom rasla, osnovala svoju versku opštinu i izgradila sinagogu. Ona je, navodi autor, bila i mesto verskog okupljanja i kulturnog života.
Kolar opisuje sinagogu kao građevinu u stilu romantizma, sa karakterističnim tornjevima i lukovima iznad prozora. U njenom dvorištu delovala je škola u kojoj su deca učila hebrejski i nemački jezik.
U sećanju na nekadašnje trgovce ostao je i način ophođenja prema mušterijama. „Molim“, „izvolite“, „da, gospodine“ i „ljubim ruke“ izrazi su koje Kolar izdvaja kao deo kulture obraćanja i svakodnevnog života tadašnjeg Bajmoka.
Jevrejske bašte i nestala mesta okupljanja
Poseban deo zapisa posvećen je „jevrejskim baštama“, poznatim i pod mađarskim nazivom „zsidókert“, na uglu današnjih ulica Trumbićeve i Omladinske. Prema Kolarovim navodima, zemljište je pripadalo Jevrejskoj verskoj zajednici, a pojedine parcele davane su u zakup.
Autor navodi da su tokom okupacije, između 1941. i 1945. godine, na tom prostoru građene kuće u okviru državnog fonda za zaštitu naroda i porodice, poznatog pod skraćenicom ONCSA. Kuće su bile namenjene doseljenicima, a posle rata dodeljivane su bezemljašima i siromašnim porodicama. Vremenom su ih zamenile nove porodične kuće.
Sinagoga je kasnije srušena do temelja. Kolar piše i da se jevrejsko groblje nalazilo na delu prostora današnjeg stadiona, prema Gučijem polju. Prema njegovom zapisu, posmrtni ostaci preneti su na jevrejsko groblje kod Bajskog groblja u Subotici, uz odobrenje tamošnje Jevrejske verske zajednice, ili kako kažu poznavaoci prilika, na centralno groblje u Bajmoku.
Imena koja pripadaju istoriji Bajmoka
Među porodicama koje su doprinele privrednom razvoju mesta Kolar izdvaja Vajs i Dojc, koje su se bavile trgovinom žitom i stokom. Pominje i dr Lajoša Polaka, kojeg opisuje kao kreditora i agrarnog reformatora, lekara dr Šlezingera, beležnika i pravnika dr Kona, kao i apotekare Švicera i Klajna.
U njegovom zapisu oni čine krug ljudi čije su znanje i rad imali značaj za čitavo mesto.
Posebno mesto zauzima Ivan Švarc, jedan od retkih bajmočkih Jevreja koji su, prema Kolarovim navodima, preživeli Aušvic i vratili se u Bajmok. Po povratku je učestvovao u uspostavljanju trgovačke mreže i preduzeća, doprinoseći organizovanju otkupa i snabdevanja.

Švarc je bio aktivan i u javnom i kulturnom životu. Kolar ističe njegovu podršku omladini okupljenoj oko KUD-a „Jedinstvo–Egység“ i nastojanje da mladima obezbedi bolje uslove za rad.
Uz poslovni i društveni angažman, autor pamti i njegovu pažljivo uređenu baštu. Na malom prostoru uzgajao je vinovu lozu, šljive, orah i povrće, a slobodno vreme provodio je održavajući je.
Prema Kolarovom zapisu, Ivan Švarc poginuo je u saobraćajnoj nesreći u okolini Osijeka, tokom službenog puta radi uspostavljanja trgovinskih veza.
Kolarov tekst je poziv da se o nekadašnjim sugrađanima govori kroz ono što su radili i ostavili zajednici. Nestale građevine pripadaju istoriji Bajmoka, ali joj jednako pripadaju i ljudi koji su u njima učili, okupljali se i gradili svoj život.



