blank

Kolektivno patimo od kompleksa manjine

blank

Uprkos tome što Ministarstvo kulture u svojoj strategiji kao jedno od kulturnih nasleđa Srbije prepoznaje i prosvećeno-evropsku dimenziju u koju se Subotica jednoznačno uklapa, mi to više ne znamo da odbranimo

Viktorija Šimon Vuletić

Prvi put mi se desilo da me mlada novinarka iz redakcije “Családi kör” pozvala da povodom Dana grada podelim neka sećanja na odrastanje i život u Subotici. Pa, evo da to podelim i sa vama…

Moram da priznam da nikada nisam bila veliki lokalpatriota. Oduvek sam smatrala da pregrejani lokalpatriotizam služi sprečavanju bilo kakve blagotvorne kritike na račun naših mana, zabluda i gluposti.

Iako nisam rodom iz Subotice, ovo je definitivno moj grad čiju je jezičku i etničku komplikovanost, mentalitetske razlike i nikad dovršenu urbanizaciju teško razumeti.

Osim prvih šest godina života u Beogradu, vremena studiranja i čestih putovanja u mladosti, ceo moj život vezan je za Suboticu, u koju smo se kao porodica preselili kada je oca Laslo Bala, njegov nekadašnji razredni starešina iz Građevinske škole, pozvao da se pridruži timu stručnjaka koji je okupljao. Za majku, Beograđanku, koja nikada nije naučila mađarski, preseljenje nije bilo lako, ali joj je od početka prijala gospodstvenost i evropeizirani građanski život jednog, ipak u mnogo čemu marginalizovanog pograničnog grada.

U šali imam običaj da kažem da se majka iz beogradskog preselila u subotički “krug dvojke”, jer je njen način života bio strogo vezan za centar grada. Iz detinjstva su mi ostale uspomene na mnogobrojne zanatske radnje u Subotici gde su nam majstori šili rasparane torbe i menjali rajfešluse, popravljali ručne satove i stavljali nove blokeje na cipele. Sećam se njenog omiljenog frizerskog salona u Borovo ulici sa haubama ispod kojih su izlazile one B52 frizure naknadno učvršćene debelim slojem laka. No, njena omiljena mesta, osim bioskopa i pozorišta, bile su male poslastičarnice rezeda boje kakve je mnogo kasnije i mnogo raskošnije evocirala poslastičarnica Ravel.

Tokom tinejdžerskih dana život se odvijao na klizalištu, majmun placu i disko klubovima, a meni lično i u knjižari kod čika Mirka gde sam kupovala knjige “na veresiju”. Iako smo svake godine išli na more, veći deo leta provodili smo na Paliću, klackajući se otvorenim tramvajskim kolima do Muškog štranda, omiljenog zbog uzbuđenja koje je donosilo osvajanje dva vrtoglavo visoka tobogana.

Gradski život, a time i pripadnost gradu je za moju majku bio važniji od etničkog porekla. Iako nikada nije čitala velikog neimara Bogdana Bogdanovića, intuitivno je znala da u pravim gradovima ‚nacionalni‘ jezik nije sasvim jasna kategorija, jer „u istom velikom gradu, u okvirima iste gradske kulture, moglo se govoriti raznim jezicima, pod uslovom da svi razumeju onaj osnovni, tihi ili bučni, ali u svakom slučaju nemušti jezik grada koji su po slobodnoj volji odabrali.“ Po tome smo se u stvari prepoznavali kao Subotičani. Što smo višejezičnost doživljavali kao “zakon prirode”, a prelazak sa jednog jezika na drugi, čak i usred rečenice, kao potpunu normalnost.

Kao i svi mladi ljudi kada misle da su nadrasli svoju provincija, težili smo da studiramo u velikim gradovima, a to je krajem sedamdesetih i osamdesetih godina mogla da bude bilo koja prestonica nekadašnje Jugoslavije, ali i Segedin ili Budimpešta.

Iskustva sticana u velikim gradovima i na respektabilnim fakultetima hteli smo da pretočimo u subotičku stvarnost. Da ne budemo više “najveće selo u Evropi”, da kroz umetnost preispitamo okoštale vrednosti provincije i donesemo dašak slobode kroz reči kritike i novih ideja.

Istinski autoriteti koje smo slušali tokom studija ohrabrivali su nas da ne pristajemo na mediokritetstvo, ali naš grad, utonuo u svoju nadaleko poznatu depresiju, nije mnogo mario za naše ambicije. Svoje svetlo lice Subotica je uprkos svemu pokazala 1990. godine kada je na izborima za predsednika republike jedino u Subotici dr Ivan Đurić odneo pobedu nad Miloševićem. Taj “politički fijasko” nam verovatno nikada nije oprošten.

A nova, poratna stvarnost i kulturna rašomonijada nastala nakon raspada Jugoslavije donela je s jedne strane mogućnosti da manjinske zajednice slobodno artikulišu svoje kulturne prioritete i osnuju nove institucije, a s druge strane da time i nehotice rade na kulturnoj segregaciji i rastakanju gradskog miljea koji smo zvali „szabadkaiasság”, a u koji su se lako uklapali svi ljudi dobrih namera i širokih vidika, bez obzira odakle dolazili.

A dolazili su u grad mnogi nesrećni, istraumatizovani ljudi, bez mnogo želje da nešto nauče od nas. Međutim, kako to već biva, nežne duše su se vrlo brzo zaljubljivale u naš grad, te su moje prijateljice poreklom iz Bosne često vatrenije Subotičanke nego mnogi rezignirani starosedeoci.

Da, priznajem rezigniranost osećamo svi mi stariji Subotičani dok nabrajamo svoje gubitke zbog odseljavanja rodbine i prijatelja ili nestajanja mnogih kulturnih toponima grada. Zbog jezera i tramvaja. I uništenih, nekada moćnih fabrika. Zbog kulturne politike grada u kojoj se više ne prepoznajemo. Zbog nemogućnosti da jasno artikulišemo naš posebni, urbani identitet, nego kolektivno patimo od kompleksa manjine.

Uprkos tome što Ministarstvo kulture u svojoj strategiji kao jedno od kulturnih nasleđa Srbije prepoznaje i prosvećeno-evropsku dimenziju u koju se Subotica jednoznačno uklapa, mi to više ne znamo da odbranimo.

Imam osećaj kao da je došlo do moralne i estetske relativizacije, zbog koje se sve ređe usuđujemo da javno izreknemo istinu da nešto ne priliči našem gradu. Kako je jedan moj prijatelj istoričar napisao: „Mi nismo grad, samo nas mnogo ima”. I kao da se ne poznajemo više, ne prevodimo jedni druge i ne marimo za „tuđa” postignuća.

Živimo paralelne stvarnosti kao grad koji ne može da sabere sve svoje vrednosti i ljude koji ih oličavaju. Krajem osamdesetih godina, kada je subotičkom pesniku Petru Vukovu bio neophodan novac za lečenje, svi subotički slikari, bez obzira na nacionalnost, poklonili su slike za aukcijsku prodaju.

Tada smo nekako osećali da postoji zajednička kulturna javnost. Da postoje ljudi kojima je stalo da se finansijski podrži savremeni umetnički izraz, umesto da se novac građana troši na estradu i princip „hleba i igara”.

Jednom prilikom mi je čuveni reditelj Slobodan Šijan rekao da su pametne samouprave sačuvale stare bioskope, i to veću salu za komecijalne filmove koji donose zaradu, i pokrivaju troškove programa kao što su gostovanja umetnika i promocija neafirmisanih reditelja ili niskobudžetnih filmova. Jer estrada je i smišljena da donosi zaradu i podilazi publici.

Uprkos svemu, nešto vredno će obeležiti i ovo vreme i na koncu završiti u muzeju, kao što se to desilo sa nekada „radikalno avangardnom” grupom Bosch+Bosch. Vreme će doneti sud o tome, ali i o nama ako pristanemo da kulturu i umetnost predstavljaju „vitezovi lake male”. (A. Urbán).

Facebook.com/viktorija.s.vuletic, foto: Suboticke.rs

Imaš priču? Imaš vest? Budi i ti reporter!

Javi nam se!

Podelite vest sa prijateljima:

blank

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

blank
blank

Povezane vesti

blank

TOP 50 albuma 2022. godine

U 2022. uživali smo u sjajnim konceptualnim radovima, od kojih su mnoga obeležena duhom oslobođenja i pregrupisavanja nakon godina izolacije. Imali smo povratke legendarnih umetnika

Detaljnije »
blank

Džon Koks u “Krupari”

U nedelju, 25. septembra, gost Đorđa Kuburića u “Krupari” biće prevodilac Džon Koks. Povod za Koksovo gostovanje je objava romana “Put za Birobidžan” Judite Šalgo

Detaljnije »

Portal Subotičke.rs koristi kolačiće u cilju optimizacije funkcionalnosti i sadržaja sajta.
Korišćenjem portala prihvatate upotrebu kolačića.