Dejan Mađarević, sin Branislava Mađarevića
Teška životna sudbina poznatog subotičkog rukometnog pregaoca Branislava Mađarevića (1942 – 2016) mogla bi da se uklopi u prve kadrove filma “Dara iz Jasenovca”, budući je majka Zorica njemu i njegovoj sestri Borki život spasila bacajući ih u grmlje tokom sprovođenja iz jednog u drugi jasenovački kamp…
Branko M. Žujović
Scena u kojoj majke svoju decu spašavaju ostavljajući ih u grmlju, tokom sprovođenja u Jasenovac, nije bila plod mašte reditelja Predraga Antonijevića. O tome svedoči teška životna sudbina poznatog subotičkog rukometnog pregaoca Branislava Mađarevića. Njegova majka Zorica sina i ćerku Borku spasila je bacajući ih u grmlje tokom sprovođenja iz jednog u drugi jasenovački kamp.
– Moj otac Branislav rodio se tokom ofanzive na Kozaru. Deda Lazo bio je u partizanima. Saznavši da mu se rodio sin, došao je potajno da ga vidi. Na žalost, nije imao sreće. Nemci i ustaše uhvatili su ga u kući. Streljan je na pragu svoje kuće. Baka Zorica, Zorka sprovedena je zajedno sa mojim ocem i njegovom isto tako malom sestrom u Jasenovac. Kada su ih poveli iz jednog logorskog kampa u drugi, baka je mog oca i tetku, iskoristivši trenutak nepažnje sprovodnika, bacila u grmlje. Otac i tetka preživeli su rat. Prvi put su se sreli posle dvadesetak godina. Baka, na žalost, nije imala sreće. Preživela je pakao Jasenovca, ali ju je 1945. godine uhvatila banda ustaša koja je, izgleda, bila u bekstvu. Svirepo je ubijena – kaže za Subotičke.rs Dejan Mađarević, sin Branislava Mađarevića, čoveka koji je ostavio dubok trag u našem gradu u kojem je marljivo radio i naročito doprinosio subotičkom rukometu.
Branislav Mađarević, stoji prvi s leva, na jednom od okupljanja u Subotici
Dejan Mađarević kaže da je sve ove informacije saznao od rođaka u Prijedoru, tek 1996. godine.
– Oca su po zbegovima i kasnije u sirotištima zapisali kao Branislava Mađarevića iz Gornjeg Jelovca. Iako nam se rođaci u Republici Srpskoj prezivaju Madžar, otac nije hteo da menja prezime. Nisam hteo ni ja, iz pijeteta prema njemu i onome kroz šta je prošao – kaže Dejan Mađarević.
On navodi da je Fruška gora prvo čega se njegov otac sećao, nakon završetka rata.
– Potucao se po sirotištima u Sremu. Bio je u Krušedolu, baš u manastiru. Zatim, u nekoj hraniteljskoj porodici, takođe na Fruškoj gori. Ponekad nisu imali da jedu, pa su oca i njegove male sapatnike puštali u voćnjak ili vinograd, ako je tamo imalo šta da se pojede. Srećom, država je tada, kako-tako, brinula o deci. Otac je studirao u Zemunu. Završio je višu školu. Stekao je porodicu koju je izgubio kao mali. To je jednо od njegovih životnih pregnuća.
Branislav Mađarević sa sinom Dejanom u Hali sportova
Nije otišao stranputicom. Zanimljivo, održavao je kontakt sa drugarima iz sirotišta. Kod jednog od njih u Sremskoj Mitrovici bio sam čest gost dok sam bio u vojsci. Tetka je studirala u Beogradu i vrlo brzo se preselila u Irak. Izrodila je četvoro dece. Moj otac je imao nas dvoje. U porodici smo svi bili sportisti, bavio sam se i muzikom, a sada smo porodični ljudi sa decom i vlastitim karijerama. Sve to bilo je moguće zahvaljujući dovitljivosti, odlučnosti i hrabrosti naše bake koja je u najtežoj mogućoj situaciji, koja može da zadesi bilo koga, pronašla način da pobedi samu smrt, iako ona sama nije preživela. Njeni potomci danas žive rasuti širom sveta, od Ohaja u SAD do Bliskog istoka – kaže Dejan Mađarević.
Venčanje koje je moralo da sačeka birokratiju
Branislava Mađarevića celog života pratila je ratna sudbina, ne ostavljajući ga na miru ni kao već uveliko porodičnog čoveka.
– Otac i majka venčali su se u formalnom smislu kasno. Čak se vidim na slici sa njihovog venčanja. Ocu je trebalo dugo da pribavi svu neophodnu dokumentaciju, preko Crvenog krsta i državnih organa, kako bi uopšte mogao da se venča sa majkom – kaže Dejan Mađarević.