U vreme kada većina posetilaca Zoološki vrt na Paliću doživljava kao jednodnevni beg u prirodu, za Mašu Krnjajić to mesto već godinama ima drugačije značenje – povratak. Ne dolazi samo da posmatra, već da stvara.

Arhitektica po obrazovanju, ali slikarka po osećaju, Maša već nekoliko sezona vezuje svoje prisustvo za prvomajske dane, kada u vrt dolazi da izlaže i, gotovo po pravilu, slika životinje.

„Meni je ovo više od izložbe. Ovo je mesto gde se vraćam svake godine i gde uvek nastane nešto novo“, kaže ona.
Njeni motivi nisu slučajni. Konji, jelen, lav – figure koje se ponekad jasno prepoznaju, a ponekad tek izranjaju iz slojeva boje, kao da traže strpljivog posmatrača.

„Životinje su mi najbliže. Kod njih nema pretvaranja, sve je jednostavno i iskreno. Zato im se stalno vraćam“, objašnjava Maša.
Njena priča u Zoo vrtu nije epizoda, već kontinuitet. Svake godine izlaže upravo početkom maja, a iz ličnog rada vremenom je nastala i ideja da umetnost podeli sa drugima. Tako je nastao „Atelje u vrtu“, prostor u kojem posetioci postaju deo procesa.

„U početku sam slikala sama, a sada ljudi spontano prilaze. Gledaju, pitaju, pa uzmu četkicu. Taj trenutak kada se ohrabre je možda i najlepši deo svega“, kaže ona.
U tom spoju arhitekture i slikarstva krije se i njen lični kontrast, od preciznih linija do slobodnog poteza, od plana do intuicije.
„Arhitektura me je naučila disciplini, ali slikarstvo mi daje slobodu. Ovde mogu da radim bez pritiska, da pustim ruku i vidim gde će me odvesti“, dodaje.

Zanimljivo je da njene slike često kriju više nego što na prvi pogled otkrivaju. Pojedine životinje ne uočavaju se odmah, već se pojavljuju tek nakon dužeg posmatranja.
„Volim kada ljudi zastanu i tek posle nekog vremena primete detalj. Tada dođe ono iznenađenje kao da su sami otkrili nešto skriveno“, objašnjava.
I dok mnogi u Zoološkom vrtu traže fotografiju ili kratak predah, Maša iz godine u godinu ostavlja nešto drugačije – trag na platnu.
„Najlepše mi je što te slike ostaju ovde. Neko dete će možda za nekoliko godina doći ponovo i prepoznati svoj rad. To je vrednije od bilo kakve izložbe“, kaže ona.
Ostatak priče o prvomajskom uranku, gužvi i dečjoj graji dolazi posle. Jer u ovom slučaju, sve počinje od jedne iste slike umetnice koja se vraća na isto mesto, sa istim motivom, ali uvek sa novom pričom.



