blank

Buka nije zavičaj

blank

Estrada se pandemično širi tamo gde kultura i umetnost ustuknu. Podgojeni decibeli od sinoć nisu nikakva veza sa zavičajem

Branko M. Žujović

Gradonačelnik je preksinoć sa centralnog gradskog trga poručio da su na ovogodišnjim “Zavičajnim danima” predstavljeni svi subotički Srbi. Počeo je od cara Jovana Nenada, preko Velike seobe, stigavši do kolonizovanih i onih koji su ovamo izbegli.

Moju “grupu” je preskočio, ali ne mari. Ona se podrazumeva.

Dok je gradonačelnik nadahnuto jezdio kroz vekove, važni zvanični gosti slušali su ga iz partera. Bilo ih je stotinak ili dvesta, komotno smeštenih na uredno poređane stolice. Uokolo nije bilo više od pedesetak onih koji su zaista pratili izlaganje.

Mnogi među sedećim zvanicama, razume se ne svi, bili su oni od kojih gradska vlast ovde hronično otiče već godinama, pa i decenijama. O toj vrsti seoba gradonačelnik preksinoć nije govorio, iako ima šta da kaže.

Slažem se, nije bila prilika.

Bilo bi neumesno porediti progon iz Krajine sa prelaskom u novu stranku, nakon što propadne prethodna. Kako uporediti ta dva stradanja? Neko izgubi dom u Kninu i Pakracu, a neko SPS, DS ili DSS.

Oni koji su čitali Miloša Crnjanskog, parafrazirali bi: beskrajni krug vlasti i u njemu budžet. Seobe su večne.

Zanimljivo, na ovogodišnjim “Zavičajnim danima” niko da pomene Crnjanskog. A trebalo bi, kada već govorimo o seobama. Prošlo je tačno 65 godina otkako se subotička “Minerva”, tada značajna srpska i jugoslovenska izdavačka kuća, prva u tadašnjoj Jugoslaviji, drznula da štampa njegove “Seobe”, još dok je bio u egzilu u Londonu, gurajući pomalo prst u oko režimu Josipa Broza.

Subotičani kojih se ova vrsta jubileja zaista tiče obeležavaju ga tiho. Svako za sebe i u sebi, umesto da, kao ljudi, iznesu zvučnik na trg i odvrnu Cecu, Ćanu, Stoju, Draganu ili koga već, kao što se dogodilo sinoć, dok ne pootpadaju ili uvenu sve fasade.

Ponovo se slažem.

Teško da je iko od multistranačkih nosilaca vlasti i ostalih srodnih pojava uopšte čitao Crnjanskog. Da jeste, ne bi podneo put njegovih ideja. To su dva esencijalno potpuno različita srpska stanovišta.

Seobe koje je gradonačelnik na jednom mestu pomenuo, obeležio sam, sam za sebe, tako što sam ove godine pronašao i kupio sada već retko pomenuto “Minervino” izdanje “Seoba” iz 1956. godine. Pretpostavljam da sam na taj način doprineo da se sačuva makar taj jedan primerak, od dvadesetak koliko ih je preostalo u bibliotekama.

Ukoliko zanemarim ranije priređenu i štampanu monografiju posvećenu dedinom selu i nastavak koji je u pripremi, te seriju članaka u različitim novinama na tu temu, to je ceo moj preskromni prilog vlastitoj zavičajnosti.

Nisam znao da je, u stvari, bilo dovoljno da sinoć izađem na gradski trg i do kasno u noć slušam estradne hitove koji su potresali polovinu grada, pa da proslavim zavičaj svojih predaka.

Glas Srpske, koji pratim jer su po sredi vredne novine, pre desetak godina objavio je da se estrada pandemično širi tamo gde kultura i umetnost ustuknu. To je istina koje smo decenijama svesni, ali ništa ne preduzimamo.

Zavičaj, sledstvemo tome, nije i ne može da bude sinoćna estradna buka. Podgojeni decibeli nisu nikakva veza sa zavičajem, niti je potrebno pomoću Cece ili nekog drugog zaokrugljenog nadimka, sa razglasa koji potresa polovinu grada, isticati i negovati svoju zavičajnost.

Kao što u pomenutom članku Glasa Srpske, čiji sam naslov zaboravio, reče Bilja Krstić: živimo u ružnoj mešavini politike i estrade, pa kultura u Srbiji polako nestaje. Naglašavam da je to objavljeno pre desetak godina.

Ovaj tekst, koji je pred vama, nema veze sa mojim narodom koji ni o čemu ne odlučuje. Čak ni sa grupama koje istupaju u njegovo ime, a koje vlast politički koristi na jedan providan i plitak način.

Ovo je simbolički pucanj u pokušaj da se moj narod ovde, konačno, u političkom smislu legitimizuje kao došljački, makazama nakalemljeni element, baš onako kako su ga lokalne vlasti koje su gospodarile pre ove predstavljale i izopštavale. Kako drugačije razumeti sinoćni “koncert” u centru grada?

Subotica je, baš kao bezmalo cela Srbija, slivno migraciono područje. Ovde su svi u jednom trenutku istorije pristigli i to može da postane naša velika gradska komparativna prednost, ali to sistemu ne odgovara. Sistem je usredsređen na torove u kojima se lakše kontroliše biračko telo i angažuju podobni kadrovi, a zvono ovna predvodnika, kada zatreba, čuje kristalno jasno.

Zapitajte se, Srbi, braćo moja, zašto ovde niko, osim onih čija smo ciljna izborna grupa, okolnost vlastitog doseljenja ne pominje tako uporno i mazohistički, umesto da gradi ustanove koje će našu zaista stradalničku prošlost naučno obraditi i pohraniti. Mi smo društvo koje o genocidu u Drugom svetskom ratu i svim seobama najviše i najbučnije govori po političkim skupovima, tabloidima i tabloidnim televizijama, a minimalno ili ništa ne ulaže u nauku i ustanove koje bi se zaista time bavile, ali čiji rad ne donosi glasove na izborima.

Prst na čelo i čitajte Crnjanskog. Dajte najbolje što imamo pred Miloša, da ne crvenimo više kao sinoć!

Imaš priču? Imaš vest? Budi i ti reporter!

Javi nam se!

Podelite vest sa prijateljima:

blank

Comments are closed.

blank
blank

Povezane vesti

blank

Veštačka oplodnja bolnice

Vršilac dužnosti direktora ovdašnje bolnice, Saša Dželebdžić, nastavlja neslavnu praksu ćutanja o pitanjima od javnog značaja. U ovom trenutku nemoguće je proveriti hoće li, uprkos

Detaljnije »
blank

Farma

Onaj ko dozvoljava zakonitu prodaju domaćeg mleka na pijaci može da podstakne i dostavu. Postoje sasvim solidni i lako dostupni mobilni hladnjaci za tako nešto.

Detaljnije »
blank

Vernikovo kolo

Šizofren je grad koji u pola devet uveče sahrani biskupa u katedrali, u devet, dvesta metara dalje, priredi šou Zorice Brunclik i sve to flambira

Detaljnije »

Portal Subotičke.rs koristi kolačiće u cilju optimizacije funkcionalnosti i sadržaja sajta.
Korišćenjem portala prihvatate upotrebu kolačića.