blank

Politička polemika karcinoma i metastaze

blank

Nije pitanje hoće li nomadski pogoni multinacionalnih kompanija otići posle subvencione ispaše, već kada i uoči kojih izbora

Branko M. Žujović

Nije ove nedelje samo subotička gradska uprava iz ofsajda postigla gol koji je potom priznat, prosledivši 23. jula, poštom, odgovor našoj redakciji u vezi sa događajem koji smo planirali da priredimo 28. juna. Nije šala. Ove nedelje smo zaista dobili pismo kojim su nas iz Gradske kuće obavestili da nam, zbog epidemije, ne dozvoljavaju da na Vidovdan, dakle 28. juna, na gradskom trgu, javno prikažemo najnoviji film Borisa Malagurskog.

Da ne bude zabune, datumski okvir je isti: 2021. godina.

Redosled poteza ovdašnjeg Sekretarijata za građevinarstvo moguće je objasniti teorijom teološke uzročnosti. Prema slovu teološkog kauzaliteta, krajnja svrha itekako može da dejstvuje na tok događaja, a uzrok ne mora nužno da prethodi posledici.

U društvu koje je jedno po svemu prostačko poimanje politike, kao mitske preteče najstarijeg zanata, uzdiglo visoko iznad sebe, profana primena principa teološke uzročnosti nikoga ne čudi. Ne samo da je postalo moguće, već je sasvim logično, pa i uobičajeno, da nam stranački formatizovana birokratija odgovori kad joj se ćefne. Ona nije tu da predano radi u opštem interesu i bude na usluzi građanima, već da bude zbrinuta i primi platu.

Varate se ako mislite da je to posledica pukog javašluka. To je uhodani mehanizam neokolonijalnih društava.

Politička moć u neokolonijalnom društvu je ono što psihologija naziva biciklistom. Pognut pred krupnim kapitalom, naš politički biciklista gazi kao sumanut po javnom interesu i preko njega.

Jedino tako on može da se ostvari i preživi. U suprotnom, njegov život bi bio lični socijalni pakao. Teško bi se zaposlio bilo gde, skoro niko ili doslovno niko ga ne bi poštovao. Zbog toga danas imamo paradoks u kom političari, apologete tržišta i konkurencije, žive isključivo o državnom trošku, a ne u skladu sa onim što propovedaju.

U neokolonijalnom društvu, dakle, politička moć može bez posledica da funkcioniše jedino ako joj bude dato da zabašuri uzroke i posledice.

Ukoliko su Evropska komisija i Evropski savet, onomad, mogli da čestitaju pobedu Tomislavu Nikoliću na predsedničkim izborima tri sata pre zatvaranja birališta, šta bi sprečilo Gradsku kuću da nam prosledi odgovor na nepoželjno pitanje onda kada joj se prohte? Vremenski kauzalitet više ili manje. Važno je da uzrok ne prethodi neželjenoj (političkoj) posledici.

To nas dovodi do drugog fenomena na relaciji uzrok – posledica koji nam se dogodio ove nedelje.

Na pomenutim predsedničkim izborima 2012. godine, Nikolićev protivkandidat bio je Boris Tadić, tadašnji predsednik Demokratske stranke, politička babica Srpske napredne stranke. Demokratska stranka je u ovonedeljnom saopštenju, koje je prosledila svim medijima, upozorila na, kako je navedeno, vrlo štetan sistem privlačenja stranih investitora koji se zasniva na enormnim državnim subvencijama i minimalnim obavezama stranih firmi.

Samo u neokolonijalnom društvu polemika karcinoma sa metastazom može da dobije farmakološki sertifikat i prođe!

Zar upravo naprednjaci do savršenstva nisu razradili sistem koji je ustanovila Demokratska stranka sa svojim političkim saveznicima i zar ogroman broj demokrata danas ne nosi naprednjački dres? Pogledajte samo Suboticu, ko je tu s kim sve spavao u političkom krevetu, kada, zbog čega i kako.

Pomalo čitam, pa se sećam da je nedeljniku “Vreme” 2013. godine Ministarstvo privrede najpre bilo prosledilo zvaničnu informaciju da je od 2006. do 2013. godine, što je period u čijem se jezgru nalazi mandat vlade Mirka Cvetkovića, zahvaljujući subvencijama bilo zaposleno 56 hiljada ljudi, da bi se na kraju, novembra 2013, kada je Saša Radulović ukinuo famoznu Agenciju za strana ulaganja i promociju izvoza zvanu SIEPA i razgrnuo pepeo, pokazalo da taj zvanični podatak uopšte nije bio istinit i da je bilo zaposleno svega 16.097 ljudi. “Vreme” je izračunalo da je od 2003. do 2014. godine Srbija dodelila ukupno 5,25 milijardi evra državne pomoći, ne računajući pomoć poljoprivredi i saobraćaju.

I tu nije kraj priče o političkoj bestidnosti koju u normalnim okolnostima pas s maslom ne bi progutao ukoliko joj ne prethodi iskreno pokajanje i suštinsko pročišćenje.

Izmene metodologije evidentiranja i praćenja stope nezaposlenosti nije izumela, niti prva primenila, Srpska napredna stranka. Ona ih je, kao i sve ostalo, samo preuzela od prethodnika i usavršila. Te izmene su započete posle 2004. godine, kada je stopa nezaposlenosti sa tridesetak skresana na oko 19 odsto, kako bi se prikazalo da smo i tada bili brzi lift ekonomije, ekonomski tigar, lider u regionu ili šta već.

Naravno da je koncept nacionalnog razvoja, zasnovan na uvozu i beslovesnom favorizovanju stranih kompanija, unapred osuđen na propast. Samo u neokolonijalnim društvima važi obrnuti redosled, takoreći kauzalitet.

Nije, dakle, pitanje hoće li nomadski pogoni multinacionalnih kompanija otići posle subvencione ispaše, već kada i uoči kojih izbora. Ostalo će već narod pozlatiti, uključujući i dokument s početka ovog komentara koji je samo ilustrativni detalj. Ionako, imajući u vidu predočeno, nismo daleko od Laze Lazarevića.

Imaš priču? Imaš vest? Budi i ti reporter!

Javi nam se!

Podelite vest sa prijateljima:

blank

Comments are closed.

blank
blank

Povezane vesti

blank

Lutak sa naslovne strane

Hoće li gradonačelnik uputiti izvinjenje javnosti, nakon što je u medijima predstavljen kao centralna ličnost zatvaranja književne kolonije nauštrb njenih učesnika? Branko M. Žujović Kažu

Detaljnije »
blank

Medijski dim u Odžacima

Troškovi izrade scenografije za potrebe medijskog projekta obuhvatili draperije, kvaku, bravu, lepak u stiku, vodene boje, četkice, set školskih lenjira, blok broj 5 i hamer

Detaljnije »

Portal Subotičke.rs koristi kolačiće u cilju optimizacije funkcionalnosti i sadržaja sajta.
Korišćenjem portala prihvatate upotrebu kolačića.