Ako sa stanovišta grada govorimo o jubilejima, pristojnost i gospodstvenost je ono što treba istaći i u lokalnim okvirima negovati kao istorijski vredno
Branko M. Žujović
Kada je, uostalom vrlo skupo – za 266.666 tadašnjih forinti i 40 krajcara na šest godina, sajmištu zvanom Sent Marija, odnosno Subotici, 22. januara 1779. godine prodala status slobodnog kraljevskog grada, carica i kraljica Marija Terezija nije po svoj prilici ni znala gde se naša varoš baš tačno nalazi. Gradskog izaslanika Petra Jozića pitala je samo za lepe kuće u varoši.
Prema Ištvanu Ivanjiju, doslovce je rekla: “Lepo je to što Sent Marija leži kao u raju. Imate li tamo lepih kuća?”
Petom tačkom povelje o sticanju statusa slobonog kraljevskog grada naloženo je bilo povećanje broja trgovaca, ali isključivo rimokatoličke veroispovesti, uz besplatnu dodelu zemlje. Ni trinaesta točka povelje nije bila baš afirmativa: predviđala je sticanje prava građanstva samo katolicima.
Tu dolazimo do prve tačke uporišta o pristojnosti kao zajedničkom istorijskom sadržatelju svih Subotičana.
Sa koliko samo strpljenja i razumevanja situacije nerimokatolici u Subotici danas, saglasno volji većine građana, obeležavaju 1. septembar kao dan grada. Uz mnogo takta uvažava se činjenica da u praksi pomenuto slovo carske volje nije do kraja sprovedeno i da su nerimokatolici ipak ostali važan deo grada. Odlično se razume značaj povelje, prednost se daje širini njenog značaja.
Zatim, imamo ulazak srpske vojske u Suboticu, 13. novembra 1918. godine. Ulazak se dogodio bez euforije i bez nasilja. Vojnici su u grad doslovno doputovali vozom, u savršenom, pre putničkom nego borbenom poretku. Ulazak naše vojske u grad bio je viteški, civilizovan i gospodski.
Takav je, u fraku i pod cilindrom, bio i doček koji su na železničkoj stanici srpskim vojnicima priredili Bunjevačko-srpski narodni odbor i odbor sačinjen od građana mađarske narodnosti.
Ako sa stanovišta grada govorimo o Danu grada, stogodišnjici oslobođenja Subotice u Prvom svetskom ratu ili bilo kom drugom istorijskom jubileju čiji smo samo listovi, a čiji koreni sežu do Beča ili Pariza, pristojnost i gospodstvenost je ono što treba istaći i negovati kao istorijski vredan deo gradske istorije.
To ne znači da nacionalne istoriografije ne mogu različito da vrednuju istorijske događaje i da svi treba da mislimo isto. Samo mera i pristojnost mogu da saberu sve ljude na obeležavanju jubileja različitih istorijskih predznaka.
To u stvarnom životu znači da Subotičani nisu, sami po sebi, odlučivali o ishodu ni jednog svetskog rata ili o volji bilo koje habsburške carice (kraljice), posebno ne Marije Terezije.
U svoje vreme, ne bez neslavnih izuzetaka koje po svaku cenu treba zadržati u tom formatu, stari Subotičani su činili sve da grad sačuvaju od tektonskih mena istorije i to im je, gle čuda, nekako uspevalo.
Zahvaljujući tome danas imamo klasičan centar grada, do duše pomalo oronuo, na koji smo ponosni i koji rado pokazujemo gostima.
Kada mi gosti dođu i pitaju za subotičke Srbe, pokažem im, uz ostale, palate Manojlovića, Dimitrijevića, Ostojića, oba Radića, razume se i najstarije gradske crkve… Ne vodim ih na “Zavičajne dane”, jer su gosti uglavnom iz zavičaja kojima su ti dani posvećeni.
Sa širinom pristojnosti u životu je kao u matematici. Najmanji zajednički sadržatelj u artitmetici omogućava sabiranje razlomaka sa različitim imeniocima. To je važno.
Ako je petnaest najmanji zajednički sadržatelj za brojeve tri i pet, treba ga koristiti u odnosima. Veoma je loše kada petica i trojka unutar sebe počnu da traže sadržatelje i imenitelje.
U tom slučaju od računa nema ništa.