Šta će neko za sto godina moći da sazna o vremenu u kojem danas živimo? Fotografije i dokumenti sve češće ostaju u telefonima, na računarima i društvenim mrežama, dok ono što nije sačuvano danas možda više nikada neće moći da bude pronađeno.

Upravo je to pitanje danas u Velikoj većnici Gradske kuće otvorio 19. Subotički arhivski dan, međunarodni stručni skup Istorijskog arhiva Subotica. Ovogodišnja tema „Šta to arhiv ne čuva, a trebao bi možda?“ okupila je arhiviste, istoričare i stručnjake iz Srbije i regiona, koji su kroz deset referata pokušali da odgovore na naizgled jednostavno pitanje: šta iz sadašnjosti treba ostaviti budućnosti.
Direktor Istorijskog arhiva Subotica Stevan Mačković podsetio je da se konferencija održava 19. put i da je iza nje već ozbiljna tradicija, ali je ovogodišnju temu vezao za problem koji postaje sve izraženiji: granicu između stvarnog i virtuelnog sveta: „Ono što danas ne smatramo da je važno, ako se ne čuva ni za 30, ni za 50, ni za 100 godina, naravno, neće biti sačuvano“, rekao je Mačković.

Zato, kako je objasnio, posao arhivista nije samo čuvanje onoga što je već proglašeno važnim. Odluke koje se donose danas odrediće koliko će buduće generacije uopšte moći da razumeju naše vreme: „Šta ćemo od ovog virtuelnog sveta imati za sto godina? Šta će biti sačuvano?“, pitanje je koje je Mačković postavio učesnicima skupa.
Odgovor nije jednostavan. Nemoguće je sačuvati sve, ali upravo arhivisti moraju da procene šta može imati trajnu vrednost. Problem postaje vidljiv tek kada neko godinama kasnije dođe u arhiv tražeći podatak o osobi ili događaju, a dokumenta jednostavno nema.
Koliko jedna takva praznina može da promeni sliku prošlosti pokazao je i Miroslav Jaćimović, viši arhivista Arhiva Vojvodine i istoričar, koji je prvi put učestvovao na Subotičkom arhivskom danu.
Istražujući novosadsku vojnu avijaciju posle 1918. godine, naišao je upravo na ono o čemu govori ovogodišnja konferencija: deo priče postoji, ali dokumentacije koja bi je u potpunosti rekonstruisala nema dovoljno.
Novi Sad je između dva svetska rata imao aerodrom, pilotsku školu, kao i vazduhoplovne i izviđačke kapacitete, zbog čega je predstavljao značajan centar tadašnje avijacije. Međutim, veliki deo tragova o tom periodu danas nedostaje.
Zbog toga je Jaćimović iz Subotice uputio i svojevrstan poziv građanima: „Pozvaću Novosađane i druge ljude koji imaju bilo kakve veze sa avijacijom, kao potomci, da predaju u digitalnom ili materijalnom obliku što više dokumentacije“, rekao je Jaćimović.
Porodične fotografije, pisma, dokumenta i drugi materijali koji danas možda izgledaju kao privatne uspomene tako jednog dana mogu postati deo mnogo veće istorijske priče.
Da pitanje šta treba sačuvati daleko prevazilazi klasične službene dokumente pokazao je i program konferencije. Govorilo se o dokumentaciji dobrovoljnih vatrogasnih društava, starim ljekarušama iz franjevačkih arhiva Bosne i Hercegovine, diplomama Dubrovčana sa italijanskih univerziteta, privatnoj arhivskoj građi, pa čak i o društvenim igrama za decu kao građi vrednoj čuvanja. Posebna pažnja posvećena je digitalnim strategijama stvaranja novih arhivskih zbirki.

I upravo tu ovogodišnja tema izlazi iz depoa i arhivskih kutija.
Istorijski arhiv Subotica danas čuva građu koja omogućava da se život grada prati vekovima unazad. Najstariji dokument u njegovim fondovima potiče iz 1658. godine, dok se od uspostavljanja Magistrata 1743. može pratiti znatno celovitija dokumentacija gradske uprave.
Ali za nekoga ko bude istraživao Suboticu 2126. godine današnja svakodnevica biće istorija.
Da li će tada moći da vidi ono što mi danas gledamo na ekranima, pročita poruke i digitalne zapise, pronađe fotografije događaja i ljudi ili rekonstruiše život grada, zavisiće od onoga što bude sačuvano sada.
Jer arhiv ne čuva prošlost tek kada ona postane prošlost. Ona počinje da se čuva dok je još sadašnjost.



