Antifašizam je saznanje da su dobrom doktoru u Žutoj kući od batina polomili ruke i noge, da bi ga na kraju tako slomljenog u duši i telu obesili zadnjeg, nakon što je odgledao vešanje svojih 13 sapatnika
Viktorija Šimon Vuletić
Treba imati petlju i stati sam pred mnogobrojne medije i malobrojnu publiku, da bi nas na dostojanstven način podsetili da je pre 81 godinu nekada ozloglašena, sada renovirana Žuta kuća postala zatvor i mučilište.
A upravo to je i ove godine uradila profesorica Margareta Bašaragin, pojavom i stavom svedočeći da se zlo ne sme zaboraviti, ma koliko se danas mnogo toga relativizuje u ime „pomirenja“.
Kada je postalo opšte mesto današnjeg javnog diskursa da su „zlo činili i partizani“, kao da je istovremeno anulirana i strašna istina o prebijanjima, mučenjima, ponižavanjima i ubistvima običnih građana samo zato što ih je sistem žigosao kao neprijatelje. Kasni socijalistički sistem Jugoslavije svojim okoštalim proslavama i komemoracijama na kojima je učestvovalo sve više epigona i štrebera, sklonih da visokoparnim rečima ne govore ništa, a da za to budu nagrađeni društvenim napretkom, obesmislio je žrtvu ljudi stradalih u ime nedostižnih ideala čovečnosti i pravde. Podignuti na visoki pijedestal koji je postavila partija doimali su se kao okamenjeni idoli, a ne živi ljudi sa snovima i idealima.
I mnogo sam ponosna što živim u neuglednoj ulici koja je dobila ime po subotičkom lekaru Adolfu Singeru, čije paradoksalno ime i prezime simboliše mentalnu zbrku koju podgrejava neka preobučena elita, nalazeći danas svoje idole među davno mrtvim kraljevima i vojskovođama.
Antifašizam nije otmen, nije visokoparan i plemenitaški. Antifašizam je dobrota koju je posedovao dr Singer, obrazovani lekar i pisac koji je besplatno lečio sirotinju i postao jedan od inicijatora osnivanja „Radničke samopomoći“.
Antifašizam je saznanje da su dobrom doktoru u Žutoj kući od batina polomili ruke i noge, da bi ga na kraju tako slomljenog u duši i telu obesili zadnjeg, nakon što je odgledao vešanje svojih 13 sapatnika.
I dok stoji sama pred kamerama Margareta Bašaragin nam stavlja do znanja da je patnja ljudi koji su se usprotivili nepravdi i neljudskosti bila stvarna, krvavo opipljiva iza tih rizalitima i kapitelima ukrašenih žutih zidova neorenesansne građevine.
Foto: dr Adolf Singer, sedi u sredini