Na prostoru nekadašnje fabrike „Zorka“, bivši radnici i inicijatori okupljeni oko ideje očuvanja sećanja na ovu industriju ponovo su se okupili sa porukom da ova priča ne sme biti zaboravljena. Iako danas nema ni pogona ni dimnjaka, kako kažu, ostaje odgovornost da se sačuva sećanje na više od jednog veka rada i hiljade ljudi koji su kroz fabriku prošli.

Mikloš Nađ Olajoš, predstavnik inicijative bivših radnika „Zorke“, podsetio je na razloge okupljanja: „Danas smo se okupili da se podsetimo osnivačkog akta i osnivanja fabrike. To smo odlučili još 2024. godine, kada je bilo 120 godina, i to ćemo nastaviti i dalje.“
Govoreći o gašenju fabrike, bio je direktan: „Godine 2006. ‘Zorka’ je otišla u stečaj i oko 600 ljudi ostalo je bez posla. To je bila krucijalna i kapitalna greška političkih moćnika, jer ta privatizacija i uništavanje fabrike bili su državni projekat.“
On je podsetio i na njen industrijski značaj: „Proizvodili smo 500.000 tona veštačkog đubriva godišnje. Svaki dan su dve kompozicije vozova sa sirovinama ulazile u fabriku, a dve sa gotovim proizvodima izlazile. To je bila bazna industrija, na kojoj se nadogradilo još 50 preduzeća.“
Naglasio je i konkretan zahtev prema gradu:
„Od grada tražimo samo šest kvadratnih metara – tri puta dva – za 122 godine i 22.000 radnika koji su ovde radili.“
Kako kaže, inicijativa je pokrenuta još prošle godine, ali odgovor i dalje izostaje: „Predali smo molbu Komisiji za spomenike, razgovarali sa predstavnicima vlasti. Jedni su rekli da je to dobra ideja, drugi da nije vreme za to. Ne znamo šta čekamo i zašto čekamo.“
O ličnim posledicama gašenja fabrike svedočio je Ilija Nikolić, bivši radnik: „Ja sam morao lično da uplatim socijalno da bih mogao da odem u penziju, jer to nije bilo uplaćeno. Tek tada sam stekao pravo na penziju.“

Dodaje da je u fabrici proveo čitav radni vek: „Radnik sam bio od 1973. godine, do poslednjeg dana smo radili dok se kapija nije zatvorila.“
Na pokušaje radnika da se izbore za svoja prava podsetio je Kiš Bela, bivši radnik i učesnik u inicijativama nakon stečaja: „Imali smo još par sati da predamo žalbu i odmah smo reagovali. Okupljali smo ljude, pisali, pokušavali da rešimo problem.“

On je posebno naglasio težinu vremena koje je prošlo: „Od kada smo pokrenuli sve to, oko sto ljudi je umrlo. Bili su to vredni i jaki ljudi, mnogi u najboljim godinama.“
Istorijski kontekst fabrike detaljno je izneo Živan Kljajić, poznavalac istorije „Zorke“, naglašavajući da njena priča počinje još početkom 20. veka i ima međunarodne korene:

„Istorija ‘Zorke’ faktički počinje 1904. godine, kada je međunarodni konzorcijum, koji su činili Mađari, Česi, Francuzi i Jugosloveni, odlučio da na prostoru južne Evrope izgradi jednu fabriku. U opticaju su bili Baja, Sombor i Subotica.“
Kako je naveo, presudnu ulogu imala je odluka Subotice: „Subotica je poklonila 17 hektara zemljišta i time praktično obezbedila dolazak fabrike. Traženo je i da se izgradi pristupni put i da se očisti kanal, jer je teren bio močvaran.“
Već naredne godine fabrika počinje sa radom: „Fabrika je vrlo brzo izgrađena i već 1905. godine registrovana i započela proizvodnju. U početku je zapošljavala oko 200 radnika.“
Kljajić je podsetio i na kasnije promene: „Kasnije je u Zagrebu promenila ime u ‘Zorka’, a pretpostavlja se da je ime dobila po kneginji Zorki. Fabrika je u početku poslovala u okviru tadašnje Mađarske pod imenom ‘Hungarija’, a nakon rata je nacionalizovana.“
Govoreći o proizvodnji, naveo je i prve proizvode: „Proizvodili su se plavi kamen, sumporna kiselina, Glauberova so i drugi hemijski proizvodi, a kasnije se proizvodnja širila.“
Ukazao je i na odluke koje su uticale na fabriku: „U jednom trenutku ukinuta je carina na uvoz plavog kamena, čime je domaći proizvod postao skuplji od uvoznog. To je bila politička odluka koja je direktno pogodila fabriku.“

Na kraju, naglasio je da istorija „Zorke“ još nije u potpunosti istražena: „Postoje podaci u arhivima, ali deo istorije o samom konzorcijumu verovatno se nalazi u Budimpešti i drugim zemljama osnivačima.“
Iako se danas na prostoru nekadašnje fabrike planiraju manji pogoni koji ne bi zagađivali životnu sredinu, konkretnih pomaka još nema. Istovremeno, ostaje i otvoreno pitanje obeštećenja radnika.

„Radnici nisu adekvatno obeštećeni. Dobijeni iznosi bili su simbolični u odnosu na ono što je izgubljeno“, poručeno je.
Uprkos svemu, inicijativa za podizanje spomen-obeležja ne odustaje.„Ovo nije samo zbog nas, već i zbog mladih – da znaju šta je ovde bilo. Da znaju da je ovo bila domaća industrija, naše preduzeće.“
Jer, kako se moglo čuti na kraju skupa: možda više nema fabrike, ali njen duh i dalje živi među ljudima koji su je stvarali.



