Dok se čeka da proleće zazeleni, i da krenu zemljani radovi, januar i februar širom Vojvodine, prođu u znaku bunjevačkih prela. Najveći broj Bunjevaca naseljen je u Somboru i Subotici, pa ne čudi što su baš u ovim gradovima bunjevačka prela – jedan od četiri najveća praznika ove etničke manjine – najveća i najlepša.
Ovaj običaj jedan je od najstarijih i brižno se čuva tradicija organizovanja ovakvih okupljanja još od 1879. godine. Tad je Veliko prelo prvi put organizovano i do danas se ovaj običaj okupljanja Bunjevaca sačuvao, te predstavlja jedan od četiri nacionalna praznika.
Na salašima opevanim u pesmama, usred pitome vojvođanske ravnice, okupljalo se i staro i mlado, gde se uz druženje, pesmu i igru, dočekivalo jutro. Nema više salaša, u toj meri, ali lep običaj je ostao. Bunjevačka nacionalna manjina u velikom broju se okuplja i dalje, i na taj način čuva svoju tradiciju od zaborava.
U Subotici, gde se broji preko dvadeset nacionalnosti, Bunjevci sa ponosom mogu da kažu da je njihov jezik jednako važan kao srpski, mađarski i hrvatski.
Protokol ove bunjavačke večeri nalaže da se izabere najleša cura odnosno prelja, a ove godine izbor je po prvi put u istoriji Velikog prela pao na dve lepotice.
Do jutra se igralo, malo uz bunjevačke pesme, bogat kulturno – umetnički program, kako to već ide na ovakvim manifestacijama, ali i tradicionalna jela – prisnac, krompiraču i fanke.