blank

Piše Vlada Arsić: Čujte, Srbi

Duže od veka prošlo je od Pirove pobede Srba u Prvom svetskom ratu. Od tada, praktično, i počinju sva naša lutanja i eksperimentisanja, nedoumice hoćemo li sami ili s onima sa kojima smo ratovali, hoćemo li monarhiju ili komuniste, da li smo za socijalizam ili kapitalizam, hoćemo li u Evropu ili, pak, na istok.
blank

Od kraljevine koja je za samo jedan vek od porobljene, turske provincije, uspela da stekne slobodu i ostvari gotovo sve nacionalne ciljeve, postali smo neodlučna „seoska mlada“ koja i bi i ne bi, koja bi i sa ovim ali i sa onim, koja se svima nudi i zbog čega je, zapravo, niko i neće.

Duže od stotinu godinu nemamo ništa, ni nacionalni program ni nacionalne ciljeve, ni nacionalni identitet, ali ni blagu predstavu gde i kako srljamo. Možemo mrzeti Albance i Hrvate koliko hoćemo, ali je činjenica da oni imaju svoj san na kome dugo i istrajno rade. Za razliku od njih, mi imamo samo košmare.

Daleko od toga da su me iznenadila prošlonedeljna dešavanja u domu Narodne skupštine. Dobro nam je znano ko su i kakvi narodni „predstavnici“, kakav im je intelektualni, socijalni i kulturni nivo, a kakvo im je tek kućno vaspitanje. Bilo je u toj Skupštini i ranije svačega, od čupanja kablova, polivanja vodom, gađanja kamenjem i mišom od tastature, čak i spektakularnog iznošenja narodnog poslanika (ko za baksuz, baš onog najtežeg), ali sve je to već viđeno i doživljeno.

Ne bih im zamerio, čak i razumeo, da su se uistinu srčano borili za najveću srpsku svetinju, da su se sukobili zbog različitog pristupa zaštite južne pokrajine, ali ne… Jedino su se zdušno i iskreno borili za lični status i privilegije.

U stvari, znate li zašto je Kosovo najskuplja srpska reč? Zato što bi zbog Kosova neko zaista mogao da zglajzne sa vlasti, a to je već paprena cena; ili zato što bi neko upravo na krilima priče o Kosovu mogao da se dočepa vlasti, a to, takođe, nema cenu. I zato smo ih gledali onoliko usplahirane, onako agresivne i spremne na sve. Na sve, osim da lično pohrle na Kosovo i svojim primerom pokažu kako se ono, uistinu, štiti i brani.

Ali, da se ne lažemo. Kosovski ciklus ovde ne počinje, on se uveliko završava. I daleko od toga da je kriv samo onaj ko je poslednjih desetak godina u tome učestvovao, svašta obećavao i potpisivao; krivi su i oni pre njega, koji su takođe muljali, kombinovali, pa se prekombinovali; kriv je i Milošević sa olako obećanom brzinom, ali i svi mi koji smo tokom komunističke vladavine mudro gledali svoja posla, dok je Tito na miru i uz našu svesrdnu podršku rasparčavao Srbiju. Rečju, krivi smo svi mi, impotentni potomci slavnih predaka, koji smo se sve vreme pretvarili u ono na šta nas je Arčiblad Rajs, dobronamerno i blagovremeno, upozoravao da nikako ne smemo da budemo.

I šta ćemo sad, pita se umetnica. Teško je, jako teško racionalno razmišljati kada vas neko satera u ćošak i veže vam ruke. Ali, šta god da se dogodi to ne znači da će biti za vjek vjekova. Nikada nijedna međa nije bila konačna i nepromenljiva, svaka istorija je povesnica poraza i pobeda. Pritom, neretko su porazi znali da budu i lekovitiji i
delotvorniji za naciju od puke pobede. Jer pobeda opija i omamljuje, umiruje i uspavljuje, a porazi itekako znaju da razbude, rasveste, motivišu i mobilišu. Pod uslovom, naravno, da se izvuče pouka i isprave greške koje su nas ovde i dovele.

Nesumnjivo da je Srbiji u ovom trenutku potreban reset, ogroman reset. Moramo otvoriti oči i priznati da smo izgubili poslednjih 30 godina, ako ne i čitav vek. Veliki je to zaostatak, ali smo u prošlosti imali i veće. Ali, šta je tu je. Ako se sada saberemo, utvrdimo ciljeve i puteve, usvojimo nacionalni plan i program, obračunamo se sa bašibozicima raznih vrsta i vratimo tradicionalnim vrednostima, mogli bismo vremenom da napravimo i zemlju s kojom svi žele, a ne ovu od koje svi beže.

I ne, ne treba se bojati povlačenja i uzmicanja. Povlačio se i Mišić na Kolubari, i srpska vojska preko Albanije, mnogo puta smo uzmicali da bi se vratili jači i silovitiji nego ikad. Budemo li morali da to učinimo i sada, važno je da znamo šta ćemo raditi i kako ćemo se vratiti. Samo tako ćemo uspeti da se „dogodine vidimo u Prizrenu“, pa makar to bilo i za pola veka. U suprotnom, nećemo se viđati ni u Vranju, ni u Zaječaru, ni u Subotici, ni u Loznici… A verovatno nećemo to ni zasluživati.

Imaš priču? Imaš vest? Budi i ti reporter!

Javi nam se!

Podelite vest sa prijateljima:

blank

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

blank
blank

Povezane vesti

Portal Subotičke.rs koristi kolačiće u cilju optimizacije funkcionalnosti i sadržaja sajta.
Korišćenjem portala prihvatate upotrebu kolačića.