blank

Piše Vlada Arsić: Slava ti, profesore

Umro je čovek. Umro je u zverinje doba, u vreme kada se ljudskost ne prašta. Umro je zgažen, prokažen i oljagan, pred streljačkim medijskim strojem čije otrovne strelice ne maše i zadiru do same srži duše. Umro je suspendovan, bez prava da barem jedan dan uživa sa najbližima, u zasluženoj penziji.

blank

Za profesora matematike Šeste beogradske gimnazije, Jovana Kneževića, čuo sam tek kada je umro. Zaključio sam da je reč o višestruko nagrađivanom nastavniku, borcu za prava učenika i kolega, pedagogu koji je generacijama svojih đaka omogućavao da im nakon stečenog gimnazijskog znanja studiranje postane dečija pesmica.

O njegovom kolegi, takođe profesoru Šeste beogradske gimnazije, Joci Ubici, čitao sam danima. Pisalo je da je psihički maltretirao đake, narušavao im duševni mir i zagorčavao život, večito nešto zakerao i zakidao na ocenama, čime je, navodno, neke od njih odbio od škole i prepustio ih opijatima i antidepresivima.

Kao mali, verovao sam da u radiju žive mali ljudi. U međuvremenu sam se u to i uverio. I ne samo u radiju već i u drugim medijima, jer samo mali čovek, sitan i jadan, može tako brzo da menja uverenja, da jedan dan piše ovako a sutra naopako, da se ista osoba, u samo nekoliko nedelja, može predstaviti i crnim đavolom i božijim anđelom, i da se zasuje i perjem i katranom, i da se potom, bez blama ili izvinjenja, obaspe panegiricima i lovorovim vencima. Ponajgore u svemu, za takav obrt potrebno je jako malo, nešto sasvim sitno i nebitno, dovoljno je, recimo, da glavni junak naprasno umre.

Za profesora Kneževića ova smrt je kraj svega ovozemaljskog, i lepog a naročito ružnog. Za nas ostale, nas koje činimo i predstavljamo nekakvu javnost, ovo je tek mali incident kome smo, nažalost, i sami doprineli. Ako ima ičega dobrog u nečijem biološkom nestanku, svakako je činjenica da su barem na trenutak morali da zaćute i zavežu
bezobzirni lajavci, pobornici i zaštitari dečijih prava, svi oni koji znanje doživljavaju kao jeres, nepotrebno mučilište za napaćene dečije dušice, potpisnici sporne peticije, ali i direktor Gimnazije koji je požurio da svog kolegu, po hitnom postupku, iz školske klupe prebaci na onu drugu, optuženičku.

Hrišćanski bi bilo, dakle naivno, očekivati da će se u ikome od njih probuditi savest, da će se zbog svega osećati barem malo loše, ali za tako nešto, u najmanju ruku, potrebno je imati i obraz i savest. A toga je, svesni smo, u savremenom društvu sve manje.

S druge strane, dobro je i to što se povodom vesti o smrti profesora Kneževića konačno oglasili i oni sa ono malo zdravog razuma, ljudi koji mahom ćute i gledaju svoja posla, svesni da žive u razorenoj i kancerogenoj sredini, zastrašeni mogućnošću da i sami postanu žrtve svakodnevnih društvenih metastaza. Uprkos strahovima i ličnim bojaznima, listom su se oglasili.

U komentarima na portalima i društvenim mrežama objavljeno je na stotine komentara i na hiljade lajkova onih koji barem posmrtno odali poštu profesoru, pregaocu, čoveku koji nije shvatao, ili nije želeo da shvati, da njegovo znanje više nikome ne treba, da se kroz život sve češće ide prečicama, da se danas sve može kupiti a gotovo ništa zaslužiti. Ne znam gde će nas naposletku sve to dovesti, ali barem o tome proferor ne mora da misli. On je svoj put časno i pošteno priveo kraju.

S toga, profesore, slava ti i hvala.

Imaš priču? Imaš vest? Budi i ti reporter!

Javi nam se!

Podelite vest sa prijateljima:

blank

One response to “Piše Vlada Arsić: Slava ti, profesore”

  1. Одличан текст ,све ове европске бесмислице против насиља у друштву претварају се да страдају професори који пружају али траже знање.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

blank
blank

Povezane vesti

Portal Subotičke.rs koristi kolačiće u cilju optimizacije funkcionalnosti i sadržaja sajta.
Korišćenjem portala prihvatate upotrebu kolačića.