Tragao je za sličnostima. U svom životu, u svojim delima, preko putopisa i romana, uživao je u otkrivanju sveta i sličnostima među previše očiglednim razlikama
Branislava Žujović
Kada govorimo o Milošu Crnjanskom, 2020. godina nosi veliku godišnjicu. Pre sto godina, Crnjanski je uredniku Srpskog književnog glasnika, strogom Bogdanu Popoviću, poslao pesmu „Sumatra“. Zahvaljujući Popoviću, koji je od Crnjanskog zatražio odgovarajuće objašnjenje koje bi pratilo samu pesmu, životna filozofija Miloša Crnjanskog pretočila se u ono što nazivamo sumatraizmom.
Crnjanski je verovao da je sve na svetu povezano, da postoje nevidljive niti koje spajaju različite tačke na svetu. Ne morate da odete na Sumatru da biste osetili njenu energiju, dovoljno je da otvorite svoje srce i um za ceo svet.
Tragao je za sličnostima. U svom životu, u svojim delima, preko putopisa i romana, uživao je u otkrivanju sveta i sličnostima među previše očiglednim razlikama. Od tihih, snežnih vrhova Urala, koji se javljaju u mislima „Sumatre“, do male slike Vezuva „Kod Hiperborejaca“, onakvog kakav je Vezuv bio pre erupcije, sačuvane na zidu jedne kuće u Pompeji kojoj se Crnjanski nekoliko puta vraćao i čiju energiju uspeva zauvek da usadi u nas.
Radoznalog i nemirnog duha, prznica kakva je bio, i danas, sto godina posle nastanka „Sumatre“, plaća nepravedne cehove zadržanog ličnog ponosa i neodstupanja od sopstvenog stava i uverenja.
Crnjanski se retko spominje i polako zaboravlja u široj javnosti, ali istinski ljubitelji srpske knjiženosti ga ne daju. Oni znau gde da ga potraže u Čongradu, a gde u Temišvaru, gde mogu da osete njegovo đačko prisustvo u porti crkve.
Znaju da je voleo da pije čaj u kod “Babingtona” u Rimu i mogu da osete miris tog čaja u sred haosa Španskih stepenica.
Znaju da je Crnjanski, odlazeći do Špicbergena, na brodu upoznao grofa Kolonu, iako Jovan Memedović u svojoj emisiji iz tog carstva leda ne spominje Crnjanskog, kao da svi srpski pisci odlaze do Hiperboreje na piknik.
Znaju da je Crnjanski bio u stanju da izbaci čitav jedan deo romana, zbog zamerke da je preopširan, i da ga takvog “osakaćenog” ponovo preda i zato još više vole “Čarnojevića”.
Znaju da nam je, sto godina kasnije, sumatraizam potrebniji nego ikada pre.
A juče?
Juče smo proslavili Crnjanskovih 127 godina.
Muk.
Većina ustanova kulture u Srbiji ostala je nema, kao uvek kada je Crnanski u pitanju.
Sad već tradicionalno, Gradska biblioteka Subotica nije obeležila ovaj datum, ali razloga za brigu ovde nema. Naša biblioteka, polako ali sigurno, prestaje sa iole značajnijim aktivnostima.