blank

Na seoskoj slavi

Ne pamtim kada sam poslednji put bio na seoskoj slavi, u selu onom pravom, planinskom, besputnom i bezljudnom. Pozvao me komšija s drugog brda, čovek kome sam u samo dva navrata video oči. Zadužio sam ga, veli, do neba, onomad kada sam mu omogućio da se s ćerkom vidi preko vajbera. Odavno je u inostranstvu, kaže, nema kad da dangubi i obilazi starce.

blank
Slava je Mioljdan, pada u sredu, posti se. Tako je od davnina, pravda se, i dalje slavimo iz verskih, a ne iz zverskih razloga kao tamo neki, ali eto… Nada se da mi to ne smeta. Kuća je pod vrhom gore, u osami, do nje vodi krivudavi, makadamski put, prepun rupa i mraka. Pitam se da li ću biti jedini gost za stolom. Iznenadih se kad zatekoh punu kuću. Stigla rodbina iz grada, nekoliko komšija, neki potegoše čak s druge strane planine, jedni poranili, drugi još sinoć zakonačili. Stigoh poslednji.

Sve se odvija po redu i protokolu, najpre molitva, obraćanje svecu zaštitniku, kađenje sofre i prisutnih, a potom i založismo. Preko puta mene sedi čovek, čini mi se, moje generacija, možda godinu il dve stariji. Začudih se kada shvatih da se oženio kada sam se ja rodio. Glava velika, kosmata, tek po neka seda vlas. Pleća široka, ruke jake, šake krupne i čvornovate. Bavi se poljoprivredom, ponajviše šumom i drvima. Zove se Dobrivoje.

Za večerom teče priča. O sušnoj godini, niskim cenama, neredovnom otkupu, starim običajima i bivšim ljudima… Politiku niko ne pominje, vele, slava je, ne valja je poganiti ružnim rečima. I onako… Sve bi se dalo pregrmeti da nema te proklete samoće. Prazne kuće, prazni i obori, puste livade i proplanci. Nigde čoveka ni na puškomet.

Prošle jeseni, razveza Dobrivoje, sečem stabla pod Stubicom. U daljini se čuje još jedna motorka, neko se bavi istim poslom, čujem kako testera pišti i drvo se obara. Kad, u jednom trenu, začu se jauk a potom i mukla tišina. Ono, motorka i dalje radi, u leru, ali više niko ne pušta java. Poletim ko bez duše, čini mi se, preskačem po nekoliko metara, bojim se da ne okasnim i ne promašim. Ko god da je, mislim se, nesreća ga je gadna zadesila.

Jedva ga pronađoh u paprati, pod oborenim stablom bukve. Jedan ogranjak ga pritisnuo, ne može da se pomeri, svestan je, ali ne znam da li je i koliko povređen. Pokušah da pomerim ono stablo, ali džaba… Teško je kao tuč. Uhvatih se za mobilni, srećom te mi ostade u džepu, ali nema vajde. Ni vajde ni signala. Dodadoh mu malo vode, pronađoh mu flašu u torbi, a potom potrčah ka džadi. Noć pada, moram nekog potražiti i pozvati u pomoć.

Na putu automobili prolaze, jure turisti ka Bašti i Tari, ali niko ne staje. Zaludno mašem i rukom pokazujem, ali štaš… Žure ljudi svojim poslom. Srećom, naiđe Cvetko iz Novakovače, na traktoru, pošao i on da nešto poradi, stade kad me vide onako unezverenog. Kažem mu o čemu je reč, a on, brže-bolje, pozva i nekoliko svojih. Za tili čas uputismo se ka nesrećniku, nađosmo ga kako sam ga i ostavio.

Jedva ga izvukosmo ispod one bukve, sav je izgreban, ali živ i gotovo nepovređen. Mislim se, da ga slučajno ne čuh, da je ovde sam zanoćio, ko zna kada bi ga i kakvom stanju našli.
Dobro je, Dobrivoje, svi ga za stolom hvale, a njemu ko da je neprijatno. Ma nije to ništa, pravda se, valjda bi svaki to učinio.

Pa i ne bi, dobri moj, mislim se. Setih se prolećne scene, ispred zgrade VMA u Beogradu. Gledam iz autobusa, a na brežuljku do samog trotoara leži čovek, glave okrenute nizbrdo. Ne daje znake života, ne znam da li je u nesvesti, da li je pijan ili mrtav. Do njega, samo tridesetak metara dalje, krcata autobuska stanica. Ljudi zagnjurili pogled u svoje mobilne telefone, niti vide niti ih zanima šta se oko njih dešava.

Kažem vozaču da stane, da pogledamo šta je sa čovekom, ali se on ne zaustavlja. Odmahuje rukom i kaže mi da ima ko je za to nadležan.
I tako… U zemlji u kojoj su svi nadležni, malo je odgovornih. I zato, ako vas i zadesi nekakvo zlo, pomolite se Bogu da vas primeti neki Dobrivoje. Jer od armije drugih, nenadležnih i nezainteresovanih, neće vam biti ni pomoći ni koristi.

Imaš priču? Imaš vest? Budi i ti reporter!

Javi nam se!

Podelite vest sa prijateljima:

blank

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

blank
blank

Povezane vesti

Portal Subotičke.rs koristi kolačiće u cilju optimizacije funkcionalnosti i sadržaja sajta.
Korišćenjem portala prihvatate upotrebu kolačića.